Pakujac (Aquilegia vulgaris L.)

Narodni nazivi biljke: Pakujac
Latinski: Aquilegia vulgaris
Ljekarski: Aquilegiae folia

Nalazište pakujac:

Raste u brdovitim šumama, grmlju, na vlažnim livadama, kamenjarima i vrtovima.

Opis:

To je trajna, zeljasta, 40-80 cm visoka biljka, uspravna, razgranata i obrasla mekim dlakama. Listovi su troperasti, na rubu grubo narovašeni; donji imaju duže peteljke od gornjih. Zvonoliki plavi ili ružičasti cvjetovi vise na dugoj peteljci.

Sadrži:

Cijanogenetski heterozid, vitamin C, te masno ulje u sjemenu.

Bere se:

Cvate ljeti, od svibnja do srpnja, i u jesen, kad se i bere. Upotrebljavaju se listovi, sjemenke i sok od svježe biljke.

Pripremanje lijeka, primjena i djelovanje:

Čaj od 10 g zgnječenih sjemenki kuha se 5 min. u ½ I vode i služi za grgijanje, koje se ponavlja svakih 15 min. Protiv ospica u djece dobro je 6 g sjemenki kuhati u 2,5 dl čaja od šikaline (Cnicus benedictus), pije se svakih pol sata po 1 kavska žlica. Protiv skorbuta i bolesti jetre, posebno žutice, treba 1 dio lišća kuhati u 3 dijela vina i 1 dijelu vode; pije se ujutro i navečer po 1 šalica.

Protiv žutice i bolesti slezene dobro je šalici toga čaja dodati za 2 vrška noža praška od pakujčevih sjemenki. Pije se tjedan dana po 1 šalica ujutro i navečer. Cijela biljka, zbog svoje otrovnosti, ne preporuča se za unutarnju upotrebu, nego samo za mazanje protiv šuge i ušiju. Načini se odvar, kojim se mažu šugava mjesta. Unutarnju primjenu spomenuo sam zbog toga što se nalazi i u drugim sličnim knjigama. Ipak je bolje za istu svrhu upotrijebiti neškodljive biljke, nego riskirati.